Čarobna hemijska - Ljudmila Petruševska
Jednog dana u prodavnicu je došla majka s djetetom da mu kupi hemijsku.
Majka je, naravno, htjela da kupi što jeftiniju hemijsku, a dijete je htjelo što bolju.
Stojeći kod tezge, počeli su da se prepiru i prilično dugo su birali hemijsku koja bi, s jedne strane, bila najjeftinija, ali s druge strane, najbolja među tim jeftinim.
A tu je stajao i jedan čarobnjak koji je došao po mastilo: tek tako, trebalo mu je mastilo i gotovo.
Ali majčica i dijete nikako nisu uspijevali da kupe dovoljno jeftinu, a u isto vrijeme najbolju moguću hemijsku, i čarobnjaku je pukao film.
On je istog trenutka mališanu i njegovoj mami uručio predivnu hemijsku iz svojih zaliha, koja je imala i jedno veličanstveno svojstvo: potpuno je brisala pamćenje onome ko piše.
Čim čovjek uzme olovku i napiše samo jednu riječ, istog trenutka sve nauke ispare iz njegove jadne glave.
Takav dar je čarobnjak dao dvojici nedužnih kupaca.
Međutim, majka i sinčić su se obradovali tom besplatnom poklonu i odvukli su suvenir kući, pritom se usput posvađavši oko toga ko će posjedovati tu divnu hemijsku: majka je govorila da je beskorisno nositi takvu stvar u školu, jer će je odmah ukrasti.
Dijete se upiralo i željelo je, naprotiv, da s tom olovkom ode u školu i pohvali se pred drugovima.
Ali pobijedila je, naravno, majka.
Sljedećeg jutra je krenula na posao sa novom hemijskom, svečano je odloživši u svoj tanušni novčanik da je ne bi izgubila, a klinac je otrčao u školu sa maminim bivšim, običnim nalivperom koji je uz to bio sav sažvakan na kraju: u trenucima zamišljenosti mama je, kao i svaki čovjek koji piše, grickala svoje oruđe za rad.
Dječak je čak malo i zaplakao dok je ujutru iz majčinih ruku primao takvu sažvakanu stvar, ali šta se može!
On je pisao svojom takozvanom hemijskom cijeli školski dan, a mama je na putu do posla u trolejbusu srela sitnog lopova koji je “operisao” po tuđim torbama.
Sitni lopov se odjednom sapleo, izgubio ravnotežu i za svaki slučaj se objema rukama uhvatio baš za torbu naše mame.
Odmah se izvinio i ispravio, ali majčin novčanik sa hemijskom već mu je bio u njedrima: ipak je džeparenje čitava nauka!
Dalje su im se putevi razišli; lopov je otišao svojoj kući gdje su ga čekali brkata majka i obrijani otac, kao i tri brata-lopova.
Bila je to čuvena porodica, i dok su braća imala srednje obrazovanje u svojoj izabranoj struci, tata je završio, može se reći, fakultet, a mama je bila pravi doktor nauka u oblasti krađe.
Braća su preturala po džepovima, tata je radio po vozovima, a mama je radila na međunarodnim avio-linijama, na rutama Barnaul–Taškent ili Jalta–Magadan.
Ponekad, u pauzama između zatvora, ova dobra porodica se okupljala u kuhinji svog stana i tukla se tiganjima i šerpama.
I baš takva tuča je izbila kod njih kada je brkata majka ispraznila novčanik koji je donio najmlađi sin i u njemu nije našla ništa osim tri novčića i jedne hemijske olovke.
Lupila je najmlađeg stolicom po glavi, otac se razljutio i stao u zaštitu mališana bacivši peglu preko cijele kuhinje, a tri brata-lopova su odbila udarac tiganjem, poklopcem od šerpe i podmetačem od plinskog šporeta.
I taman je policija, koju su pozvale komšije, krenula ka njima, kada je odjednom zazvonio telefon i majka je, podigavši slušalicu, čula lijepu vijest: ispostavilo se da je njen rođeni ujak krenuo u pljačku komšijskog stana i molio je za pomoć, jer je u tom stanu živio jedan zli dekica koji je ujaka dočekao mitraljeskom paljbom.
Ujak-pljačkaš se nadao da zlobnom dekici već ponestaje municije, ali je molio da za svaki slučaj obuku ono najstarije odijelo ako budu morali da puze pod uraganom neprijateljske vatre, jer deka nije prao podove.
Ujak je odmah počeo da diktira adresu ratobornog dekice, sjedeći u njegovom predsoblju (dok se deka ukopao u kuhinji).
Ujak-pljačkaš je vikao u telefon adresu, prekidajući se svakog časa jer mu je smetala uraganska mitraljeska paljba, i vikao: “Uzmite olovku, diktiram.”
Ali olovaka u stanu mame-doktorke i njenih ukućana nije bilo još otkad je najmlađi napustio školu u trećem razredu, stigavši do razlomaka.
Međutim, tada se mama sjetila da je kroz prozor bacila neku olovku koju je lopov-mališan donio kući u praznom novčaniku.
Dok su trčali po olovku, ujak je izmolio deku za privremeni prekid vatre.
Ali poslije, kada je olovka donesena, dekica je nastavio vojna dejstva jer se uvrijedio čuvši da diktiraju njegovu sopstvenu adresu.
Ipak, adresu su jedva uspjeli da zapišu, jer se cijela porodica pored telefona potukla oko prava na olovku.
Mama je uspjela samo da izvuče naziv ulice, tata je stigao da nažvrlja riječ „kuća“, ali su djeca već otela olovku i svako je nacrtalo po jednu cifru.
Uglavnom, čim je adresa bila zapisana, naši stručnjaci su istog časa zaboravili sve čemu su se učili na svojim “univerzitetima”.
Sjetimo se da je olovka bila čarobna i da je potpuno brisala svako pamćenje vezano za nauku.
Mama je počela da ubjeđuje preko telefona ujaka-razbojnika da ne pljačka dekicu, jer nije lijepo uzimati tuđe.
Tata ju je u tome snažno podržao i oteo slušalicu govoreći: “Halo! Zovem policiju! Adresu smo već zapisali!” A potom su i odrasla djeca redom rekla ujaku da je krasti sramotno i nepristojno.
Na tome se razgovor prekinuo, jer je ujak zastenjao u slušalicu i rekao:
— Deda me je pogodio u uvo, ne mogu više da pričam, ništa ne čujem!
I spustio je slušalicu.
A cijela porodica je, zaboravivši na svoja naučna dostignuća u oblasti krađe, složno otišla da se zaposli u prodavnici povrća kao istovarivači, i vjerujte mi, u istoriji trgovine nije bilo poštenije ekipe radnika: oni bi, prije nego što bi uzeli i pojeli, recimo, paradajz ili šargarepu, trčali do vage, mjerili odabrano čekajući u redu, a zatim, odstojavši u još jednom redu, plaćali robu na kasi!
Razumije se, zbog toga su dobili otkaz, jer su cijeli svoj radni dan posvećivali trčanju po redovima.
Gdje sada rade ovi pošteni ljudi, teško je reći.
A pomislite samo, za sve je kriva neka tamo besplatna hemijska olovka.
A naravoučenije ove basne je – besplatno ponekad košta najviše, naročito lopove!
Naslov originala:
Волшебная ручка
Людмила Петрушевская
Prevela sa ruskog:
Jovana Arsenović
2026. god.
Odgovori