Ljudmila Petruševska Crni kaput

Ljudmila Petruševska Crni kaput

Priča Ljudmile Petruševske

CRNI KAPUT

***

Jedna djevojka se iznenada našla na kraju puta, usred zime, na nepoznatom mjestu, obučena u nečiji tuđi crni kaput.

Kada je pogledala ispod kaputa, vidjela je da nosi trenerku.

Na nogama je imala patike.

Djevojka se uopšte nije sjećala ko je i kako se zove.

Stajala je i smrzavala se na nepoznatoj cesti, predveče, usred zime.

Okolo je bila šuma, padao je mrak.

Djevojka je pomislila kako mora nekuda da krene jer je bilo hladno, a crni kaput je nimalo nije grijao.

Krenula je putem.

U međuvremenu, iza krivine se pojavio kamion. Djevojka je podigla ruku i kamion se zaustavio. Vozač je otvorio vratanca. U kabini je već sjedio jedan putnik.

Kuda?

Djevojka je odgovorila prvo što joj je palo na pamet:

A kuda vi idete?

Na stanicu – odgovorio je vozač smijući se.

I ja ću na stanicu. – (Sjetila se da iz šume svakako mora da stigne do neke stanice).

Upadaj – reče vozač i dalje se smijući. – Ako je na stanicu, onda na stanicu.

Neću stati – reče djevojka.

Staćeš – smijao se vozač. – Moj drug je kost i koža.

Djevojka se pope u kabinu i kamion krenu.

Drugi čovjek u kabini se mrzovoljno pomjeri.

Lice mu se uopšte nije vidjelo ispod navučene kapuljače.

Jurili su po mračnom putu posred snijega; vozač je ćutao osmjehujući se, a ćutala je i djevojka – nije  željela ništa da zapitkuje kako niko ne bi primijetio da je sve zaboravila.

Najzad stigoše do nekakve platforme osvijetljene fenjerima; djevojka siđe, vratanca se za njom zalupiše i kamion naglo krenu s mjesta.

Djevojka se pope na peron, uđe u voz koji je upravo stigao i nekuda se odveze.

Znala je da treba da kupi kartu, ali se ispostavilo da u džepovima nema novca: samo šibice, nekakav papirić i ključ.

Stidjela se čak da pita kuda ide voz, a nije ni imala koga, vagon je bio potpuno prazan i loše osvijetljen.

Na kraju se voz zaustavio i nije išao dalje, pa je morala da izađe.

Bila je to, po svemu sudeći, velika stanica, ali u taj čas sasvim pusta, sa pogašenim svjetlima.

Sve okolo je bilo prekopano; zijevale su nekakve ružne, svježe jame, još nepokrivene snijegom.

Postojao je samo jedan izlaz – spustiti se u tunel, i djevojka je krenula niz stepenice.

I tunel je bio mračan, sa neravnim podom koji je ponirao naniže; samo je sa bijelih popločanih zidova dopirala nekakva svjetlost.

Djevojka je lako trčala niz tunel, gotovo ne dotičući pod; jurila je kao u snu pored jama, lopata i nekakvih nosila, i ovdje se, očigledno, nešto popravljalo.

Zatim se tunel završio, ispred je bila ulica, i djevojka, zadihana, izbi na čist vazduh.

Ulica je nekako djelovala pusto i polurazrušeno.

U kućama nije bilo svjetla, neke čak nisu imale ni krovove ni prozore, samo rupe, a na sred puta izbijale su privremene ograde i tamo je sve bilo raskopano.

Djevojka je stajala na ivici trotoara u svom crnom kaputu i mrzla se.

Iznenada se pored nje zaustavi mali kamion, vozač otvori vratanca i reče: – Sjedi, povešću te.

Bio je to onaj isti kamion, a pored vozača je sjedio poznati čovjek u crnom kaputu s kapuljačom.

Ali za to vrijeme dok se nisu vidjeli, putnik u kaputu sa kapuljačom kao da se ugojio, pa u kabini skoro da nije bilo mjesta.

Ovdje nema mjesta – rekla je djevojka ulazeći u kabinu. U dubini duše se obradovala što je na čudesan način srela stare poznanike.

To su bili njeni jedini poznanici u tom novom, nerazumljivom životu, koji je sad okruživao.

Smjestićeš se – nasmija se veseli čovjek, okrećući lice k njoj.

I ona se zaista smjestila s neobičnom lakoćom, čak je ostalo praznog prostora između nje i mračnog saputnika – ispostavilo se da je on sasvim mršav, samo mu je kaput bio tako širok.

I djevojka pomisli: reći ću im jednostavno da ništa ne znam.

I šofer je takođe bio veoma mršav, inače se ne bi tako komotno smjestili u toj tijesnoj kabini malog kamiona.

Vozač je bio previše mršav i nevjerovatno prćastog nosa, gotovo nakazan, sa potpuno ćelavom lobanjom, a istovremeno veoma veseo: stalno se smijao, otkrivajući prilikom smijeha sve svoje zube.

Moglo se čak reći da se neprestano i bezglasno cerekao na sav glas.

Drugi saputnik je i dalje skrivao lice u naborima svoje kapuljače, ne progovarajući ni riječi.

Djevojka je takođe ćutala: o čemu je mogla da priča?

Vozili su se po potpuno pustim i raskopanim noćnim ulicama, svijet je, očigledno, odavno spavao u svojim kućama.

Kuda ideš? – upita veseljak, smijući se na sav glas.

Moram kući – odgovorila je djevojka.

A to je gdje? – zainteresova se vozač, smijući se na sav glas.

Pa… Do kraja ove ulice, pa desno – reče nesigurno.

A poslije? – upita vozač, ne prestajući da se kezi.

A poslije samo pravo.

Tako odgovori djevojka, plašeći se u dubini duše da joj ne zatraži adresu.

Kamion je jurio sasvim nečujno iako je put bio jeziv, sav u jamama.

Kuda? – upita veseli.

E ovdje, hvala – reče djevojka i otvori vratanca.

A da platiš? – uzviknu vozač, razjapivši nasmijane čeljusti do kraja.

Djevojka potraži po džepovima i ponovo naiđe na papirić, šibice i ključ.

Ali ja nemam novca – prizna ona.

Ako nemaš para, nije trebalo ni da ulaziš – zakikota se vozač. – Prvi put ti ništa nismo uzeli, a tebi se to, izgleda, dopalo. Hajde, idi kući i donesi nam pare. Ili ćemo te pojesti, mi smo mršavi i gladni, je l’ tako? Je li, praznoglavče? – upita druga, smijući se. – Mi se hranimo takvima kao što si ti. Šala, naravno.

Izašli su svi zajedno iz kamiona na nekakvo pusto polje gdje su još uvijek stajale razbacane, neuseljene, naizgled nove zgrade.

U svakom slučaju, svjetla nije bilo.

Samo su gorjele ulične svjetiljke, obasjavajući tamne, beživotne prozore.

Djevojka, još uvijek se nečemu nadajući, dođe do posljednje zgrade i stade.

Njeni saputnici takođe stadoše.

To je ovdje? – upita nasmijani šofer.

Možda – šaljivo odgovori djevojka, obamirući od nelagode: evo, sad će se otkriti da je sve zaboravila.

Ušli su u ulaz i počeli da se penju uz mračne stepenice.

Srećom, ulične svjetiljke su osvjetljavale prozore, pa su stepenice bile vidljive.

Na stepeništu je vladala potpuna tišina.

Stigavši do nekog sprata, djevojka je pred prvim vratima na koja je naišla izvadila ključ iz džepa i, na njeno iznenađenje, ključ se lako okrenuo u bravi.

U predsoblju je bilo prazno, pa prođoše dalje. I u prvoj sobi je bilo prazno, dok je u drugoj, u udaljenom uglu, ležala gomila nekakvih nejasnih stvari.

Vidite, nemam novca, uzmite stvari – reče djevojka, okrenuvši se ka svojim gostima.

Pritom je primijetila da se vozač i dalje onako široko ceri, a da čovjek pod kapuljačom i dalje krije lice, okrenut na drugu stranu.

 A šta je ovo? – upita vozač.

 To su moje stvari, više mi nisu potrebne – odgovori djevojka.

 Misliš? – upita vozač.

Naravno – reče djevojka.

Onda dobro – oglasi se vozač, naginjući se nad gomilom.

Njih dvojica počeše da razgledaju stvari i već nešto povukoše u usta.

A djevojka se tiho povuče nazad i izađe u hodnik.

Brzo ću – viknula je, vidjevši da su podigli glave prema njoj.

U hodniku se na prstima, praveći krupne korake, domogla vrata i obrela na stepeništu.

Srce joj je snažno lupalo u presušenom grlu.

Jedva je disala.

„Kako sam samo imala sreće što se prvi stan na koji sam naišla otvorio mojim ključem“, mislila je ona. „Niko nije primijetio da se ničega ne sjećam.“

Sišla je sprat niže i začula brze korake gore na stepeništu.

Odmah joj pade na pamet da ponovo iskoristi ključ.

I začudo, prva vrata se otključače, a djevojka skliznu u stan i zalupi za sobom vrata.

Bilo je tamno i tiho.

Niko je nije pratio, ni kucao, možda su neznanci već sišli niz stepenice i ostavili jadnu djevojku na miru vukući pronađene stvari.

Sada je mogla nekako da razmisli o svemu.

U sobi nije hladno, to je već dobro.

Napokon je nađeno utočište, makar i privremeno, i može se leći negdje u uglu.

Od umora su je boljeli vrat i leđa.

Djevojka tiho prođe po stanu; kroz prozor je prodirala svjetlost uličnih svjetiljki, a sobe su bile potpuno prazne.

Međutim, kada je ušla na posljednja vrata, srce joj je snažno zalupalo: u uglu je ležala gomila nekakvih stvari.

U istom uglu kao na spratu iznad.

Djevojka je stajala, iščekujući neki novi događaj, ali se ništa nije desilo; tada priđe toj gomili  i sjede na neke krpe.

Jesi li ti poludjela? – povika prigušeni glas i ona osjeti da se krpe pod njom mrdaju, kao da su žive, poput zmije.

Istog časa, sa strane, izroniše dvije glave i četiri ruke, jedna za drugom; oba njena poznanika su se živahno migoljila i batrgala u krpama dok konačno nisu izmilili napolje.

Djevojka pobježe na stepenice.

Noge su joj bile kao od vate.

Iza njenih leđa neko je užurbano ispuzao u hodnik.

I tada ugleda tračak svjetlosti ispod najbližih vrata.

Djevojka opet, neočekivano lako, otvori svojim ključem stan preko puta i upade unutra, brzo zatvorivši vrata za sobom.

Pred njom je na pragu stajala žena sa upaljenom šibicom u ruci.

Spasite me, tako Vam Boga – prošaputa djevojka.

Na stepeništu iza njenih leđa već su se čuli laki šumovi, kao da neko puzi.

Ulazi – reče žena, podižući uvis šibicu koja je dogorijevala.

Djevojka zakorači i zatvori vrata.

Na stepeništu je bilo tiho, kao da je neko zastao i počeo da razmišlja.

Što upadaš na vrata usred noći? – grubo upita žena sa šibicom.

Hajdemo tamo – šaputala je djevojka – tamo negdje unutra, sve ću Vam objasniti.

Tamo ne mogu – tiho reče žena.  – Šibica će se usput ugasiti. Dato nam je samo deset šibica.

Ja imam šibice – obradova se djevojka – uzmite. Napipala je kutiju u džepu kaputa i pružila ženi.

Upali sama – zahtijevala je žena. Djevojka upali šibicu i uz njenu treperavu svjetlost krenuše niz hodnik.

Koliko ih imaš? – upita žena, gledajući u kutiju.

Djevojka protrese kutiju.

Malo – reče žena. – Vjerovatno još devet.

Kako da se oslobodim? – prošaputa djevojka.

Možeš da se probudiš – odgovorila je žena. – Ja se, na primjer, više neću probuditi. Moje šibice su potrošene, puf – nestale.

I ona se nasmija, ogolivši u osmijehu krupne zube. Smijala se veoma tiho, bezglasno, kao da je samo željela da otvori usta što šire, kao da zijeva.

Želim da se probudim – reče djevojka. – Hajde da prekinemo ovaj strašan san.

Dok gori šibica, još uvijek se možeš spasiti – reče žena. Svoju posljednju šibicu sam upravo potrošila, htjela sam da ti pomognem. Sada mi je već svejedno. Čak želim da ostaneš ovdje. Znaš, sve je vrlo jednostavno: ne treba disati. Možeš odmah preletjeti šta god želiš. Ne treba ti svjetlost, ne treba ti hrana. Crni kaput spašava od svih nevolja. Uskoro ću poletjeti da vidim kako su mi djeca. Bili su nestašni i nisu me slušali. Jednom je mlađi pljunuo prema meni kad sam rekla da tate više nema. Zaplakao je i pljunuo. Sada ih više ne mogu voljeti. Sanjam i o tome da poletim i vidim kako su moj muž i njegova prijateljica. I prema njima sam ravnodušna. Sada sam mnogo toga shvatila. Bila sam takva budala!

I ona se ponovo nasmija.

 Uz ovu posljednju šibicu nestao je gubitak pamćenja. Sada sam se sjetila cijelog svog života i smatram da nisam bila u pravu. Smijem se sama sebi.

Ona se zaista smijala na sav glas, ali nečujno.

Gdje smo? – upita djevojka.

Na to pitanje nema odgovora, uskoro ćeš vidjeti i sama. Osjetiće se miris.

Ko sam ja? – upita djevojka.

Saznaćeš.

Kada?

Kada dogori deseta šibica.

A djevojčina šibica je već dogorijevala.

Dok ona gori, možeš da se probudiš. Ali ne znam kako. Meni nije uspjelo.

Kako se zoveš? – upita djevojka.

Moje ime će uskoro napisati masnom farbom na gvozdenoj pločici. I zabosti je u malu humku zemlje. Tada ću pročitati i saznati. Već je spremna kanta farbe i ta prazna pločica. Ali to znam samo ja, ostali još nisu u toku. Ni moj muž, ni njegova prijateljica, ni moja djeca. Kako je pusto! – reče žena. – Uskoro ću odletjeti i vidjeti sebe odozgo.

Ne odlazi, molim te – reče djevojka. Hoćeš li moje šibice?

Žena razmisli i reče:

Možda bih mogla da uzmem jednu. Još uvijek mi se čini da me djeca vole. Da će plakati. Da nikome na svijetu neće trebati, ni svom ocu, ni njegovoj novoj ženi.

Djevojka gurnu slobodnu ruku u džep i umjesto kutije šibica napipa papirić.

Pogledaj šta ovdje piše! „Molim vas, nikoga ne krivite, mama, oprosti”. A ranije je bio prazan papir!

Ah, ti si tako napisala! A ja sam napisala: „Ovako više ne mogu, djeco, volim vas”. To se pojavilo tek nedavno.

Žena iz džepa crnog kaputa izvadi svoj papirić.

Počela je da ga čita i uzviknula:

Gledaj, slova se rastvaraju! Sigurno neko već čita ovu poruku! Već je dospjela u nečije ruke… Nema slova „b” i slova „o” i slovo „l” nestaje!

Tada djevojka upita:

Znaš li zašto smo ovdje?

Znam. Ali tebi neću reći. Saznaćeš sama. Ti još imaš zalihe šibica.

Djevojka tada izvadi kutiju iz džepa i pruži je ženi:

Uzmi sve! Ali mi reci! Žena odasu sebi polovinu šibica i reče:

Kome si napisala tu poruku? Sjećaš li se?

Ne.

Zapali još jednu šibicu, ova je već dogorjela. Sa svakom izgorjelom šibicom sjećala sam se sve više.

Djevojka tada uze sve svoje četiri šibice i zapali ih. Odjednom se sve pred njom osvijetli: kako stoji na tabureu ispod cijevi, kako na stolu leži kratka poruka „Molim vas, nikoga ne krivite”, kako tamo negdje, iza prozora, leži noćni grad, a u njemu stan gdje njen voljeni, njen vjerenik, više nije želio da se javi na telefon saznavši da će dobiti dijete, a slušalicu je podizala njegova majka i stalno pitala „Ko zove i kojim povodom”, iako je odlično znala i kojim povodom i ko zove…

Posljednja šibica je dogorijevala, ali djevojka je žarko željela da sazna ko je spavao iza zida u njenom rođenom stanu, ko je tamo, u susjednoj sobi, hrkao i stenjao dok je ona stajala na tabureu i vezivala svoj tanki šal za cijev pod plafonom…

Ko tamo, u susjednoj sobi, spava – i ko ne spava, nego leži gledajući bolesnim očima u prazninu i plače… Ko?

Šibica je već skoro dogorjela. Još malo i djevojka je shvatila sve. Tada je, nalazeći se u praznom tamnom domu, u tuđem stanu, zgrabila onaj svoj komadić papira i zapalila ga!

I vidje, da tamo, u onom životu, iza zida hrče njen bolesni djed, a mama leži na krevetu na rasklapanje blizu njega, jer se on teško razbolio i stalno traži da pije vodu.

Ali tamo je bio još neko, čije je prisustvo jasno osjećala i ko ju je volio, ali papirić se brzo gasio u njenim rukama.

Neko je tiho stajao pred njom i žalio je, želeći da je podrži, ali ga nije mogla vidjeti ni čuti i nije željela da govori s njim. Duša ju je previše boljela. Voljela je svog vjerenika i samo njega; više nije voljela ni majku, ni djeda, ni onoga koji je te noći stajao pred njom i pokušavao da je utješi.

I u samom posljednjem trenutku, dok je dogorijevao posljednji plamen njenog pisma, poželjela je da razgovara sa onim ko je stajao pred njom dolje, na podu, čije oči su bile u ravni sa njenim očima – nekako je tako ispalo.

Ali jadni papirić je već dogorijevao, kao što su dogorijevali i ostaci njenog života tamo, u sobi sa sijalicom.

Tada djevojka zbaci sa sebe crni kaput i, pržeći prste, posljednjim jezičkom plamena dotače suvu crnu tkaninu.

Nešto škljocnu, osjeti se miris paljevine, a iza vrata odjeknu zavijanje u dva glasa.

Brzo skidaj taj kaput sa sebe! — povika ona ženi, koja se spokojno osmjehivala, razvalivši svoja široka usta, dok je u njenim rukama dogorijevala posljednja šibica…

Tada djevojka, koja je bila i ovdje, u tamnom hodniku ispred crnog kaputa koji se dimio, i tamo, kod kuće, pod sijalicom, i koja je pred sobom vidjela nečije blage, dobre oči – dotače svojim rukavom crni rukav žene koja je stajala, i istog časa se na stepeništu začu novi dvostruki jauk, a iz ženinog kaputa poče kuljati smrdljivi dim, i žena u strahu zbaci kaput sa sebe i istog trena nestade.

I sve oko nje takođe nestade.

U tom istom trenutku djevojka je stajala na tabureu sa stegnutim šalom oko vrata i, gušeći se, gledala u sto gdje se bijelila poruka; pred očima su joj plovili vatreni krugovi.

U susjednoj sobi neko se zakašlja i zastenja, a zatim se ču mamin pospani glas: „Oče, da popiješ malo vode?”

Djevojka brzo, koliko je god mogla, rastegnu šal oko vrata, prodisa, neposlušnim prstima razveza čvor na cijevi pod plafonom, skoči sa taburea, zgužva svoju poruku i sruši se u krevet, pokrivši se jorganom.

I to baš na vrijeme.
Mama, žmireći od svjetla, proviri u sobu i žalosno reče:

Gospode, kakav sam strašan san sanjala… Neka ogromna gromada zemlje stoji u uglu, a iz nje vire korijeni… I tvoja ruka… I poseže ka meni, kao, pomozi…

Što spavaš u šalu, je li te zaboljelo grlo?

Daj da te pokrijem, malena moja… Plakala sam u snu…

Joj, mama – svojim uobičajenim tonom odgovori joj kćerka. – Ti i tvoji snovi! Možeš li me ostaviti na miru barem noću! Inače, tri sata je!

A u sebi je pomislila šta bi bilo s majkom da se probudila deset minuta ranije…

A negdje na drugom kraju grada, jedna žena ispljunu šaku tableta i pažljivo ispra grlo. Potom ode u dječiju sobu, gdje su spavala njena poprilično velika djeca od deset i dvanaest godina, i popravi im jorgane koji su spali.

A onda se spusti na koljena i poče da moli za oproštaj.

Naslov originala:

Людмила Петрушевская

Черное пальто

Prevela sa ruskog:

Jovana Arsenović

2026. godine